Čudnovate zgode izviđačice Lote
Amazona. Divlje mjesto prepuno opakih zvjeri. Ne bojim se. Opremljena sam velikom mačetom, dvjema bakljama i oštrim kopljem. Najhrabrija sam izviđačica. Zovu me Lota.
Sve je počelo kad sam čula neki čudnovati zvuk. Odlučila sam pogledati što se zbiva. Mislim, ipak sam ja najbolja izviđačica u svojoj skupini. Samouvjereno sam zakoračila u ogromnu šumu. Bilo je raznih zvukova, ali taj zvuk koji sam prvi čula bio je najstrašniji i najglasniji. Nastavila sam. Na izletima s izviđačima vidjela sam puno biljaka i životinja, ali ovo…..Bože moj! Ovo je nešto posve drugačije. Ovdje su se izvijale razne visoke trave, rasla je plava i roza mahovina, ogromno drveće i svakakvo cvijeće. Uokolo su skakutale raznobojne žabice i letjeli crveni leptirići. Sve ono što bi trebala biti voda bilo je čokolada, od kiše do potoka i rijeka, zbilja prava tekuća čokolada.
Tekla je posvuda. Toliko sam se zanijela upijajući mirise i slike da umalo zaboravih zašto sam ovdje. A onda opet taj zvuk. Ovoga puta bio je glasniji. Činilo se kao da dopire s drugog kraja šume. Odlučila sam prijeći rijeku. Pogledala sam oko sebe i vidjela veliko stablo na obali te nevjerojatne rijeke. Izvukla sam mačetu i posjekla ga tako da mogu napraviti splav kojom ću doći na drugi kraj. Odjednom mi sine, pa to je čokoladna rijeka! Kakav bi doživljaj bio okupati se u njoj! Preplivala sam rijeku (mljac!). Zvuk je bio sve glasniji i glasniji. Nisam stigla niti promisliti o tome kako je sva čokolada sama sišla s moga tijela čim sam izašla na obalu te sam učas bila suha i čista! Nešto je zašuštalo u grmlju. Uhvatla me lagana panika. Skupila sam hrabrost i pogledala što je u grmlju.
Tamo je bio mali stvor koji me uputio na neku stazu pa lijevo nakon ljubičaste orhideje. Kad sam ga pitala može li mi reći što o čudnovatom zvuku ušutkao me, ponovio kuda trebam ići i zatim žurno pobjegao. Nastavila sam svoj put. Hodala sam oko pola sata i napokon došla do ljubičaste orhideje. Orhideje?!? Mislila sam da su orhideje malo kućno bilje, mislim, moja mama doma ima neke bijele orhideje na prozoru pa sam tako nekako zaključila…., ali ova je bila kao dvadeset maminih, ma što dvadeset, milijun maminih! Tako nešto zaista nisam mogla niti zamisliti. Imala je divan opojni miris, ljubičaste listove i crvene cvjetove. Nekako sam se odlijepila od tog čudesnog prizora, skrenula lijevo i nastavila hodati. Nisam niti opazila, a šuma je postala mračnija. Imala sam osjećaj da me netko prati. S leđa sam osjetila jak udarac.
Okrenula sam se da vidim što je to bilo. Nisam ništa vidjela. Izvukla sam mačetu, spremna za obranu. To su bili trolovi. Bacali su užareno vulkansko kamenje. Svo kamenje uništila sam u nekoliko pokreta mačetom. Pobjegla sam, čim mi se ukazala prilika i nastavila putovanje. Ubrzo sam shvatila zašto su me napali. Čuvali su teritorij zlog zmaja. Zmaj je bio strašno razdražljiv. Rigao je vatru posvuda. Spazio me. Izvukla sam koplje i krenula u napad, ali zmaj ga je zapalio. Probala sam i mačetom. Ne baš potpuno neočekivano, zmaj ju je otopio svojim vatrenim dahom, usput zapalivši baklje, no njima se i onako nisam mogla braniti. Bila sam bespomoćna. Trčala sam unatrag. Noge su mi se zapetljale. Pala sam na leđa. Zmaj se približavao munjevitom brzinom i samo što me nije okupao užarenim mlazom… BUM!!!!! Iskočila sam iz kreveta, protrljala oči i shvatila da je to bio samo san.
„Lota zlato, doručak je spreman, dođi.“ Čula sam mamin glas iz kuhinje.
„Evo me, za minuticu!“
Ana Č., 7. A – pohvala na natječaju “Joža Horvat, književnik i moreplovac”