Ljepota prirode

priroda

 Lužnička ljepota oduzima dah

Općina Brdovec smještena je na zapadnom dijelu Zagrebačke županije, u pograničnom području prema Republici Sloveniji. U sjevernom dijelu su blagi brežuljci prekriveni šumom, vinogradima i uređenim terenima s velikim brojem vikendica.U središnjem dijelu, uz glavni prometni koridor Zagreb-Ljubljana (cestovni i željeznički) smještena je većina naselja.

 

Zapuščana su brdovečka polja

Zapuščana su brdovečka polja

Dilati zemlu više nikomu ni volja

Negdar su selaki sijali, kopali,želi i brali

Di bi mi deca kaj jisti imali.

A denes je v drač se zaraslo

Jer smo si gospoda,

I nikoga ni briga za to.

Do kada bude tak?

Do kada bumo mogli ovak?

Nigdo to za praf ne zna

I saki si misli kak na gmajni bik

Da bu to tak za navik.

Ja si mislim pak

Da to ne bu baš tak,

Zato bum jutri pluk i traktor zela

I zemlicu polafko dilati počela!

                         Nola Čujko, 6. B

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Zašto volim svoj zavičaj


"Zašto voliš svoj zavičaj?"

pitaju me ljudi često.
"Zašto voliš taj svoj kraj,
to malo mjesto?"
Kažu svi: "Nema trgovina,
šoping centara ni kina...
Zašto ga onda voliš, Nina?"

U proljeće u mom kraju
sve miriše i cvjeta,
trava je zelenija od zelene boje,
drveće pušta prve pupoljke svoje,
zbog svega toga procvjeta i srce moje.

Najviše od svega ipak volim ljeto,
mom srcu posebno sveto

jer tada sve oko mene buja i raste.


Ujesen moja mama stalno ponavlja:
"Ne mogu, ne mogu više".
To je zato što ujesen
njeno cvijeće ne cvjeta više.


Dok su zima i mama
službeno u ratu,
ja zimu volim,
onako u inatu.


I tako, od sada,
svaki put kad me netko pita
"Zašto voliš svoj zavičaj?",
ja ću samo odgovoriti:
"A kako ne voljeti ovaj divni kraj,
moj zavičaj."

                  Nina Beluhan, 6. B

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

BOJE JESENI

Jesen je siva

kad oblak nebo skriva.

Jesen je žuta

kad list padne pokraj puta.

Jesen je crvena

kad je jabuka rumena.

Jesen je smeđa

kada jež nosi hranu preko leđa.

Jesen je zelena

kada travu pasu dva jelena.

Lorena Paleščak, 4. A

 

IZLAZAK SUNCA

Još sneno tamno nebo

Poprima rumenu boju,

I sunce polako podiže

Sjajnu glavu svoju.

I na milijune rosnih kapi

U zelenoj se travi blista,

A u podnožju brežuljka

Klopoće rijeka bistra, čista.

Nježno cvijeće podiže glave,

I sunce mu se sjajno smiješi.

Počeo je novi dan,

bit će radostan.

Lara Janjatović, 5. A

 

 

Moja zlatna dolina

         Uzdigao se stari orah u mom dvorištu.

Krošnja mu baca sjenu i pokriva već rasklimanu ljuljačku. Toga sam proljetnog sunčanog poslijepodneva sjela na nju i promatrala djedov voćnjak.

         Suncu sam dopustila da mi slabašno zagrije razigrane nožice. I slušam. Pčele i kukci su u akciji, zuje i bruje na sve strane. Priroda se odavno probudila. Sve pupa, zeleni se i cvjeta i mojim se bićem razliježe mir. Prepustila sam se. Osjećam da sam dio prirode. Voćnjak se rastegao u daljinu. Što ga više gledam, čini mi se sve veći. Prisjećam se djetinjstva, igranja skrivača, lovice i brojnih drugih nestašluka nas djece iz ulice.

       Vidim kako trčim, vidim sebe kako koristim guste grane plodne jabuke kako bih se sakrila. Sjećam se veselja kad bih sa sestrom u kasnu jesen otišla po neki plod kako bismo osladile jutro. Pogledam još bolje i shvatim: moj je voćnjak i dalje živ! Travnjak i dalje cvjeta, pun je boja, pun je života, voćke i dalje daju plodove, životinjice i dalje gmižu njime, ali ipak nedostaje nešto!

         Nedostaje dječja vika, smijeh, nedostaje dječja noga koja bi kao nekada kročila u njega i pojela još nezrele plodove.

Ali, nije mi žao, moja dolina, moj travnjak i voćnjak obogatili su moje djetinjstvo s puno nezaboravnih doživljaja.

Petra Galić, 7. B

Gospođica Zima

Stigla sam ja sa snježnim pahuljama. Hladna sam ja i nevaljala. Sipim i pušem na sve strane.      Hrabri se igraju sa mnom, a kukavice preda mnom bježe. Djeci sam veselje, odraslima muka jer treba me počistiti usred tolikih pahulja. Volim gledati kako se dobra djeca smiju i uz mene uživaju, a ona zločesta u kući sjede i uče iz knjige usred bajke bijele.

Volim se sanjkati i uz kamin umjesto glazbe slušati dječji smijeh, a onda kad dođem kući, želim, volim, moram baš zabijeliti cijeli svijet. Iako umorna od teškoga rada, s mukom se savijam i djeci snijeg dijelim. S vremenom nestajem u suncu. Pamtit će me one sanjke što zbog mene pojuriše niz brijeg. Dječji smijeh pamtit ću ja zbog svake pahulje koja je pala na dječja lica s grana.

Ana Šćević, 5. A

 

Rožice

Vu mojemu vrtu

najlipše rožice cveteju,

črlene, žute,roze i šare.

Če jih dugo glediš i dišiš,

zabiju da su tu

pa jih moreš čuti:

- Sunčeko drago,

poglej nas kak smo lipe,

grij nas,

a mi bumo cvele

i najlipše dišale.

Pauki mali,

tenke niti za kiklice

nam spletite

da nam po noči

srebrni misec kapi rose

vu bisere pretvori,

i opet bumo najlipše bile,

najlipše cvele i dišale.

 

Lucia Čujko, 7. A

 

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME