Intervju s dr. sc. Tiborom Littvayem

nina1

Dr. sc. Littvay bio je gost naše škole povodom Svjetskog dana zaštite šuma

Tibor Littvay rođen je 26. studenoga 1948. godine u Svetozar Miletiću, općina Sombor. Diplomirao je 1976., magistrirao 1994., a doktorirao 2009. godine na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Od 1977. godine zaposlen je u Hrvatskom šumarskom institutu u svojstvu znanstvenog suradnika u Zavodu za genetiku, oplemenjivanje šumskog drveća i sjemenarstvo. Kao jedan od utemeljitelja Istraživačkih centara Hrvatskog šumarskog instituta od 1. 9. 2010. je koordinator rada tri osnovana Istraživačka centra i to: Istraživačkog centra za nizinske šume u Vinkovcima, Istraživačkog centra za privatne šume i urbano šumarstvo u Varaždinu i Istraživačkog centra za opće korisne funkcije šuma „Josip Ressel“ u Pazinu.

Diplomirali ste, magistrirali i doktorirali na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Zašto ste odabrali baš šumarstvo?

- Šumarstvo sam odabrao zato što sam odrastao u šumama oko Dunava. Moj pokojni djed bio je strastveni ribič pa me kao klinca vodio na ribičiju, a tamo oko Dunava se nalaze velike, moćne hrastove šume i jednostavno mi se to svidjelo. Zavolio sam šume i odlučio studirati šumarstvo.

Što je vaša uža specijalnost?

- Moja specijalnost je šumarska genetika.

Zašto baš šumarska genetika?

- U doba kad sam završio Šumarski fakultet raspisani su natječaji u Hrvatskom šumarskom institutu u Jastrebarskom za genetiku, zaštitu bilja, pedologiju i fitocenologiju. Meni se najviše sviđala genetika jer sam se u nju zaljubio već u gimnaziji shvativši da je zapravo to početak svega. Prošao sam na natječaju i kasnije magistrirao i doktorirao iz tog područja te 41 godinu radio kao genetičar u Šumarskom institutu u Jastrebarskom.

Možete li nam ukratko objasniti što je to šumarska genetika?

- Šumarska genetika je disciplina u kojoj šumari specijalisti vode brigu o tome da buduće šume lijepo i dobro izgledaju. Genetika je prapočetak neke šume, to je nešto gdje počinje šuma, znači proizvodnja kvalitetnog sjemena, kvalitetnih sadnica, koje se moraju kontrolirati i izdvajati u prirodnim šumama ili u klonskim sjemenskim plantažama gdje se sakuplja kvalitetno sjeme s dobrom genetikom da bi buduće šume izgledale lijepo.

Gdje ste sve radili?

- Cijeli radni vijek proveo sam radeći u Šumarskom institutu u Jastrebarskom, ali sam i jako puno putovao po svijetu i obilazio druge države, učio od drugih stručnjaka te surađivao u raznim međunarodnim projektima.

Osim rada u Institutu uspješno ste surađivali i vodili domaće i međunarodne projekte. Možete li istaknuti neke od njih?

- Jedan interesantni projekt tiče se upravo ovog našeg kraja, a zove se 'Očuvanje genofonda Gupčeve lipe'. Gospođa Marija iz Donje Stubice me nazvala i rekla da bi željeli spasiti Gupčevu lipu koja je, ako ste vidjeli, praktički jedna cijev i ima samo provodne kanale koji su u kori. Predložio sam da s lipe sakupimo plemke, da je pocijepimo i onda smo u mjestu Hižakovec, po legendi rodnom mjestu Matije Gupca, osnovali Živi arhiv, tj. klonirali smo Gupčevu lipu. Napravili smo matičnjak tako da se u budućnosti ne moramo penjati na to visoko stablo i skidati plemke nego se iz tog matičnjaka mogu uzeti plemci i ujedno se čuva kvalitetna genetika te lipe koja je preživjela tolike godine. Jedan od zanimljivijih međunarodnih projekata bilo je praćenje puta hrasta koji se zajedno s još mnogo biljaka prije 10 tisuća godina povukao iz ovih krajeva zbog ledenog doba. U to doba je Jadransko more dopiralo samo otprilike do Splita i Omiša, a granica je zapravo bila rijeka Zrmanja. Sjevernije od Zrmanje, tamo gdje je danas naše predivno more, u to doba nije bilo ničega. Mi smo, prateći put i skupljajući uzorke hrasta, vidjeli kako se on postepeno vraćao na ta područja i u naše krajeve. Uspjeli smo napraviti veliki projekt s Mađarima, Francuzima, Austrijancima, Nijemcima koji je pokazao kako se hrast vraćao na ove prostore.

U vezi projekta 'Očuvanje genofonda Gupčeve lipe' posjetili ste mnoge škole koje nose ime Matije Gupca. Svakoj ste poklonili klon Gupčeve lipe. Iako naša škole ne nosi ime Matije Gupca, možete li učiniti iznimku te i nama pokloniti klon poznate Gupčeve lipe?

- Zahvaljujući vašoj ljubaznosti i tome što sam se s oduševljenjem odazvao pozivu vaše pedagoginje i ravnatelja da u vašoj školi održim predavanje već sam razgovarao sa svojim kolegom koji me naslijedio na mjestu šefa Zavoda za genetiku te smo se dogovorili da vašoj školi poklonimo klon Gupčeve lipe. Svakako ćete dobiti vlastitu Gupčevu lipu čim dogovorimo mjesto i vrijeme te male svečanosti.

Kako ste se odlučili za oplemenjivanje običnog oraha i što zapravo znači oplemenjivanje?

- Oplemenjivanje oraha vrlo je interesantan proces. Morate znati da je orah koji danas raste u našim krajevima zapravo podrijetlom iz istočnih dijelova svijeta, tj. s planina Kine, Kavkaza, Srednje te Istočne Azije. On je prenesen na ovo područje Seobom naroda. Kako je svaki čovjek različit, tako su orasi različiti. Razlikuju se po veličini, izgledu, po moćnosti i zdravlju stabla, po veličini plodova... U našem Institutu smo 1976. godine započeli projekt oplemenjivanja našeg domaćeg oraha. Iskustvo je pokazalo da kada izaberemo orah s ovih predjela, s onog stabla koje je staro 80 i više godina, i ako to stablo kloniramo, tj. ako napravimo od njega duplikate kao što smo s Gupčevom lipom, onda ćemo znati kakav ćemo orah imati u budućnosti. Odabrat ćmo onaj orah koji ima genetiku prikladnu za naše područje. Za orah s ovog područje je bitno da kasno tjera, da ima lijepi, ali ne prekrupan plod zato što za krupan plod treba puno vode, a u našim krajevima ljeti, kada orah najviše raste, nema mnogo vode. Mi smo odabrali od grada Ozlja pa sve do Daruvara 20 takvih stabala s kojih smo počeli proizvoditi klonove. Zapravo cilj svega toga je bio da se stvori hrvatska sorta oraha. Ona, nažalost još nije registrirana, ali nadamo se da će u budućnosti biti.

Mnogo ste putovali i mnogo ste vidjeli. Gdje vam je bilo najljepše, koje vam je bilo najzanimljivije putovanje?

- Teško se odlučiti, putovao sam na mnogo različitih mjesta, ali vrlo interesantan mi je bio put u Kanadu gdje sam vidio njihova velika prostranstva šuma. Bio sam u Vancouveru i očekivao sam da će tamo biti hladno, međutim, oni imaju prosječnu godišnju temperaturu od 17.5 stupnjeva Celzijusovih. Također mi je jedno od najljepših putovanja bio lov u Finskoj jer sam i sam lovac. Iako ima mnogo šuma, Finska ima svega 22 vrste stabala, no to su velika prostranstva koja su krcata brezom, smrekom i običnim borom. Jedno od posebnih putovanja bio mi je i posjet Schwarzwaldu, planinskoj oblasti u jugozapadnoj Njemačkoj, ispod kojeg izvire rijeka Dunav. To područje je prije 200 godina nepažnjom ljudi bilo kompletno posječeno pa se Nijemci već 200 godina muče da vrate tu prirodu, vegetaciju i normalnu strukturu i izgled šume.

Od 2014. godine ste u mirovini no očito samo na papiru jer ste još uvijek vrlo aktivni. Zašto?

- Volim mladim ljudima pričati o šumarstvu zato što se o šumarstvu danas malo zna te želim prenijeti svoje znanje i strast prema tom zanimanju. Imao sam čast da od Vinkovaca pa do Istre držim predavanja u raznim školama i mladim ljudima iz cijele Hrvatske. Moji kolege i ja smo shvatili da moramo prenijeti svoje znanje mladima kao što ste vi da bi netko od vas možda zavolio tu struku i jednoga dana išao putem sličnim kao što je moj. Kad bi makar samo dvoje ili troje učenika zbog mog predavanja zavoljelo šumarstvo, ja bih bio jako sretan. Jako me razveselilo kad sam vidio koliko su 6. i 7. razredi vaše škole pazili tijekom prezentacije i postavljali razna pitanja te poslušali moje odgovore.

nina

Please publish modules in offcanvas position.

Free Joomla! template by L.THEME